Kada smo prije pet godina otišli u kućni posjet u susjednu općinu nismo mogli ni zamisliti koliko ćemo se zbližiti s njom, našom dragom, od prije dva tjedna pokojnom, korisnicom.  Prije otprilike mjesec dana pošla je u bolnicu i rekla nam je da se više ne će vratiti. Nismo ju shvaćali ozbiljno te smo mislili da će 4. studenoga s nama proslaviti pet godina druženja.

 

Koliko god pojam "druženje" bio čudan onima koji površno poznaju naš dom, toliko je jasan svma koji znaju o čemu pričamo. Družili smo se s njom najčešće uz čašicu ljudskog razgovora, ali, iskreno ćemo, i uz dim najblaže cigarete. Pet godina je dugo razdoblje tako da se već u prvoj godini izišlo iz okvira poslovnog komuniciranja. Dobivali smo majčinske savjete, a i ona je upozoravana s naše strane kako postupati da se bolest ne bi progresivno razvijala. Poteškoća bi u toj i takvoj komunikaciji bilo, ali puno više je bilo smijeha, uzajamne podrške i ljubavi. Standardne balkanske teme u balkonskim razgovorima.

 

Nije često bila sudonicom grupnih druženja i skupova koji nastaju na inicijativu naših socijalnih radnica. Više je voljela uže krugove, a s vremena na vrijeme bismo i mi, koliko bi nam poslovne obveze dozvoljavale, ulazili u njih. Sve dok nije došao kraj, kraj boravka u našem domu. U njezinu domu. Koliko god nam je teško pala spoznaja da nema života, toliko nas je ohrabrila njezina izjava kćerkama u bolnici: "Vodite me doma u Betaniju". 

 

Vjerujemo da ćemo jednom dovršiti sve započete razgovore u kojima ćeš, nadamo se, biti sretna što smo i dalje nastavili raditi na ovaj način. Moli Boga da tako bude i čuvaj nam mjesto na nekom prostranijem balkonu gore u Vječnosti...