S juga lijepe Hrvatske, točnije iz Kule Norinske, u prvoj godini našeg djelovanja još nam je jedan udovac stigao u Dom. S velikom ljubavlju uvijek bi pričao o svojoj pokojnoj supruzi, svome neretvanskom kraju i ribolovu kojeg je posebno volio. A volio je on i šetnje oko kuće, razgovore i rasprave u Domu i posebno društvene igre.

Imao je, takoreći, tvrd karakter. Možda uvjetovan krajem u kojem je živio, možda teškom sudbinom koja ga je zadesila izgubivši rano kćer i sina, ali kada bi netko doprio do njega onda bi upoznao jednu veselu i društvenu osobu, željnu pažnje drugih ljudi. Kada bi bio dobro raspoložen znao bi se obratiti nekim sustanarima i reći "a što ne bi sad zapjevali, samo jedete i spavate, dobit ćete kulje".

Često bi potencirao društvene igre, a Domino su mu bile najdraže. Poslije odigrane igre/partije njegovo raspoloženje bi uvelike ovisilo o tome je li u toj igri pobijedio ili izgubio. No, upravo taj karakter nije baš uvijek odgovarao njegovim cimerima, pa je nekoliko puta mijenjao sobu. Najbolje se slagao sa ženom koja je također dugo godina bila udovica.

Njegova najmlađa kćer i zet, koji su ujedno najčešće dolazili u posjet, imali su veliko razumijevanje za njega i nama su uvijek bili podrška u radu s njim. Kada se prisjećamo, sad već pokojnog korisnika, znamo reći da on u sebi zapravo nikad nije odrastao. Hvala mu što nije bio obični starac i što nas je podsjetio na emocije koje se događaju tijekom cijelog života. Hvala mu i što je uvijek imao potrebu za ljubavi, pobjedom i pjesmom.