Četiri godine i isto toliko mjeseci s nama je ova starica. Tijekom godina svoga življenja, a sedam ih je manje od stotinu, proživjela je svašta. Drugi svjetski rat njezinu je obitelj iz Južne Hercegovine prebacio u Slavoniju, a Božji prst nju je ponovno vratio blizu rodnoga zavičaja, u deltu Neretve. I sada je tik do Neretve s obzirom da se naša „Betanija“ nalazi svega desetak metara od ove hercegovačke rijeke.

Nije rađala, ali ima dijete. Njezin nećak, koji je i zaslužan za njezino dovođenje u našu kuću, prema njoj se ophodi srdačnije, humanije i otvorenije od dosta drugih sinova prema svojim biološkim majkama. A, pričao nam je nemali broj puta, razloga za to ima mnogo. Upravo je ova starica i njega odgajala, vodila i usmjeravala u ključnim fazama njegova života. Ne zaboravlja se to, odnosno mnogi zaborave, ali ne i on. Dodiri njihovih ruku, razmjena pogleda i pokoja zajednička fotografija obilježavaju njihov susret.

Neverbalna komununikacija je jedino moguća jer sve manje razgovaraju. Kada je krhka starica stigla u Dom bila je nagluha, ali sada je skoro pa skroz gluha. Međutim, ne spriječava to nećaka da glasno pokuša doprijeti do zadnjeg kutka njezine ušne šuljine. Koliko u tome uspije ne znamo, ali smo uvjereni da svaki kutak njezina dobroga srca tijekom njegova posjeta bude ispunjen srećom i zadovoljstvom.

Kada uđete u njezinu sobu često je možete zateći pokrivenu po glavi. Staračka demencija uzela joj je sve, ali ne i zarazni osmijeh i iskreni pogled koji vas pozdrave kada ju otkrijete. Njezine cimerice samo dodaju: „Duša je to od žene!“ Da, u pravu su. Bogu hvala što nam ju je poslao.