Prvi put smo se susreli s korisnicom bez jednog ekstremiteta, u ovome slučaju bez noge. Možete li zamisliti kako se osjeća osoba koja živi s tom spoznajom? Sve do naglog  pogoršanja zdravstvenog stanja i amputacije obitelj se uspijevala nositi s tim, međutim nakon novoga problema bili su primorani zatražiti stručni medicinski pristup.

Nevjesta i sin su došli na razgovor. Mjesta ima, tako da nema prepreka za useljenje. Otpočeli su proces prikupljanja potrebne dokumntacije, a sve je završilo za samo dan vremena. Gospođa je izravno iz mostarske bolnice došla kod nas. Smještena je na hospicijski odjel u sobu br. 2.

Svaka nova osoba koja dođe u naš dom sa sobom donese svoj karakter, svoju prošlost i probleme, ali što je najvažnije i pune kovčege kojekakvih bolestiju i zdravstvenih tegoba. Kako onda vađenje svih tih detalja iz svoga „kovčega“ ne bi bilo bolno? Zar je jednostavno pogledati smrti u oči? Nije! Stoga je naša nova korisnica bila jedna od onih koji su najčešće pozivali u pomoć naše medicinske sestre, odnosno njegovateljice. I neka je, zato smo tu.

Nije željela pretjerano boraviti izvan svoje sobe. Tek ponekad, u izvanrednih i prigodnim sitacijama, uspjeli bismo ju nagovoriti da boravi u društvu ostalih korisnika i naše socijalne radnice. Vrlo malo bi njezina pozornost bila usmjerena na nešto drugo, bolest je bila njezina glavna preokupacija.

Devet mjeseci je bila s nama i mi s njom i njezinom obitelji koja je tako složno brinula o svojoj mami i baki. Bili su svjesni činjenice da je ona s nama, ne da bi bila isključena iz svoje obitelji, nego da bi joj ista ta obitelj pomogla da joj posljedni ovozemaljski dani budu što lakši.