Novosti

Naše Ljudstvo

 

10.05.2018 13:22
Slika
 

Stigla nam je izravno iz mostarske Bolnice. Lom kuka bio je težak i potpuni oporavak bio je isključen od samog početka. Kako to biva sa svim novim ukućanima, tako je i ona ispočetka bila prilično šutljiva. Nakratko, jer već u samom liftu nam se pohvalila s dečkom iz Hitne: „Ovo vam je moj, ma pravi momak!“ Nije trebalo dugo da se uvjerimo u njezinu komunikativnost, toplinu i ljudskost. Često bi pojedinima od nas rekla da smo ljudstvo stoga smo i mi nju tako zvali.

Nakon određenih problema u sobi u koju je prvotno bila smještena napokom je našla mir u drugoj sobi u društvu dviju baka sličnih dijagnoza i godina. Nama, u ustanovama ove vrste, najteže je „srediti“ stvari u trokrevetnim sobama. Tri osobe, tri života, tri karaktera. Kako rekosmo, u ovoj sobi je sve išlo „kao po loju“. Međusobno su se zvale s baba. Našem osoblju brižljivo Ljudstvo bi često rekla: „De molim te pokri babu, maloprije se otkrila, a ne može jadna sama dokučiti noge“.

Smrt svojih cimerica ju je potresla, ali je ipak njezina komunikativnost bila dobra podloga da nađe zajednički jezik i s novim osobama. Jedino što je bilo važno jest nečija prisutnost. Upravo toga joj nije nedostajalo od svoje djece, unučadi i ostalih članova obitelji. Brižljivi sin je bio savršeni model ophođenja prema svojim majkama - srdačan, mio i blagorječiv. Koliko li su samo puta popili kavu u obližnjem Hotelu… Njezinoj sreći kraja ne bi bilo kada bi im se pridružila i kćer, a i to je bilo često.

Nedavno pričamo njezinoj djeci scenu s manifestacije Dana kruha na čapljinskom Trgu. Naša socijalna radnica je ljudstvo vozila u invalidskim kolicima, a odjednom se oko nje sjatila hrpa osnovaca, djece od petog do osmog razreda: „Đe si baba, kako si, pa šta radiš, kako ti u Domu…“ Sigurno bi im često šušnula štogod slatko iz rukava, jer baš nam to miriše na naše Ljudstvo.

Zadnjih mjeseci svoga života pogotovo nije mogla podnijeti samoću. Kada bi ostala sama u dnevnom boravku dozivala bi: „Dođi neko, dođi neko!“ Na samome kraju, kad već nije mogla s kreveta, ni skoro stalna prisutnost djece nije bila dovoljna. To već nije bila ona, nego zadnji stadij njezine bolesti, sami proces umiranja. I dok bi ju držali za ruku ona bi tek jedva izustila: „Dođi neko, dođi neko…“ U očima njezine djece bi zasjala pokoja suza, dok u očima naših sestara istih nije bilo, recimo. Ne, mi smo profesionalci, ni ne smijemo plakati, rekla bi teorija, ali, mi smo praksa.

Netko je došao. Došao je Gospodin koji ju je u zoru jedne subote odveo u Vječnost. Kad je netko Ljudstvo ovdje u dolini suza koliko li će tek u Boljem svijetu njezina dobrota doći do izražaja. To joj od srca želimo i za to Boga molimo.

0 0