Naša prva korisnica

Početna postava zaposlenika Doma je odabrana. Četvrti je veljače 2013. godine, ponedjeljak. Na poslu smo u prostorijama popunjenima jedino bolesničkim krevetima. Ranije je jedan gospodin najavio useljenje svoje mame u prvome tjednu, međutim, prvoga „radnoga“ dana telefonski poziv: „Oprostite, moram Vam se ispričati, ali još nismo spremni smjestiti mamu, javit ćemo se ukoliko se odlučimo.“ Ništa, iako s malom dozom straha pomislili smo da će Bog providjeti, jer ako je providio izgradnju zgrade, onda će nam poslati i korisnike.


I bi tako. Već za dva dana putem mobitela kontaktira nas gospođa koja želi smjestiti svoju mamu u Dom. Dijagnoza Alzheimer. Glavna sestra govori kako ju poznaje kao pacijenticu kojoj je ranije pružala primarnu medicinsku pomoć. Ističe da ne će biti lako, ali krenuti nam je, uz Božju pomoć u ovaj projekt. Sjetismo se gesla pontifikata svetoga Ivana Pavla II. „Ne bojte se“. Naime, početkom toga tjedna, predstavljajući projekt „Betanija“ vodeća osoba jedne ustanove reče: „Ne će vama to biti lako, ne znate u što se upuštate!“. Duh sveti natjera nas pa izustimo: „Mi smo crkvena ustanova, a blaženi (još je tada bio blaženi) Ivan Pavao II. je u svome pontifikatu konstantno isticao „Ne bojte se!“, stoga se ničega ne bojimo. Dotična gospođa na to nije ništa rekla.


Službeno otvaranje zakazano je na blagdan Gospe Lurdske, u Katoličkoj crkvi zaštitnice bolesnika. Nakon što smo dali izjave određenim medijima, ostali smo samo mi djelatnici. Čekamo prvu korisnicu. U šali smo znali reći da smo kao popularna humoristična serija „Naša mala klinika“, mnogo zaposlenih, a još nam nedostaje Šemso.


Nešto malo iza podne stigla je korisnica. Bila je u kolicima. Uz pomoć našega osoblja mogla se podignuti na noge, ali nije mogla samostalno koračati. Bila je poznata šnajderica. Kako inače Alzheimer učini, ona se u svojoj bolesti vraćala u svoje redovite aktivnosti. Tako je, npr. krpu kojoj bismo brisali njezina usta obašivala sve do posljednjeg dana boravka u invalidskim kolicima. Ponekad bi glasno zazvala poimence svoje kćeri. Suprug je bio čest posjetitelj te je strpljivo i s ljubavlju potvrđivao njihovu bračnu vezu. Kasnije će i on postati korisnikom našega Doma.


Godinu i pet mjeseci i šest dana ova draga žena je tkala i utkala sebe kao prvu korisnicu Doma. Nadamo se da smo bili dovoljno dobri, a obitelji smo bili i ostali zahvalni što su nam prvi ukazali povjerenje. Nadamo se da smo ga opravdali.

0 0