Susret s prvom smrću u Domu

Prvoga radnoga tjedna u Dom dolazi zabrinuti gospodin koji već danima ne uspijeva naći adekvatan smještaj za svoju punicu. Žive u inozemstvu, tu su još kratko, a moraju naći rješenje ovog gorućeg pitanja. Kaže da je u Dnevniku BHRT-a vidio prilog o Betaniji pa se došao raspitati.


Nakon što smo mu dali sve tehničke informacije, on s blagom dozom opreza upita: „Ali, jeste li shvatili da je osoba muslimanske vjeroispovijesti?“. Rekli smo mu da smo shvatili, ali kako to nije nikakva prepreka za prijem osobe u stanju potrebe. Njegov široki osmijeh i oči napunjene suzama bile su samo uvod u veliko hvala koje je potom izgovorio.


I tako je ova starica postala naša druga korisnica, a prva osoba koja je umrla u našem Domu. Nezgodno je bilo i vidjeti pognuto tijelo ove nepokretne starice. Bolest je učinila da je ono poprimilo oblik fetusa, tako da joj je brada bila spojena s koljenima. Sve to je, naravno, otežavalo i proces njege i skrbi o njoj, ali naše osoblje ni to nije dalo omesti. Potvrdu da rade savjesno i predano svakoga puta bi dobili od kćeri i zeta dok su još boravili u našoj zemlji, ali i naknadno putem telefonskih razgovora.


Ova starica, kako već rekosmo, prva je osoba koja je preminula u Ustanovi u kojoj je boravila točno mjesec dana, uselila je 20. veljače, a preminula 20. ožujka točno na svoj rođendan. Par dana nakon smrti naše korisnice stižu kćer i zet s darovima osoblju koje je, prema njihovome sudu, radilo toliko predano da oni još nisu nigdje vidjeli toliku brigu.


Ovo još jednom ističemo kako bismo se prisjetili jedne od stranaka koja nas je toliko hvalila na samome početku da nas je čak bilo i pomalo strah. S druge strane, što je još važnije, njihove iskrene riječi bile su nam najbolji pokazatelj da je staza koju smo tek počeli utirati ispravna.


0 0