U ljeto 2015. godine u pratnji svoje brižne unuke na vrata našeg Doma stigao je visoki stariji čovjek sa širokom osmijehom i velikim zubima. Sa svojom suprugom je živio u mjestu nedaleko od našega Doma, ali život ga je vodio na razne strane svijeta tako da nije puno vremena proveo u tome selu. Prije dolaska kod nas boravio je u Staračkome domu u Trebinju, ali srce je vuklo svome kraju pa je Čapljina bila njegova želja. Po zanimaju mesar, po vjeroispovijesti pravoslavac, a po naravi duša od čovjeka.
Bio je okretan, uvijek za neke akcije u Domu, a i vanka kada bi bilo lijepo vrijeme. Bio je pušač pa je možda i zbog toga najviše vremena provodio s korisnicom koja je također svoje jade povjeravala dimu cigareta. Jednom je čak uspio i pripitomiti mačku koja ih je posjećivala te bi svaki put zatražio malo salame od kuharice. Bio je osjetljiv na životinje i na malu djecu.
Toliko je u životu bio aktivan da je na početku svog boravka u Domu posluživao druge korisnike, vozio ih u kolicima pa smo se često šalili da je on naš najstariji volonter. A da je njemu često život bio zanimljiv i nepredvidljiv govori i činjenica da je sobu dijelio sa svojim prvim susjednom iz kraja odakle dolaze.
Naš visoki čovjek vremenom se počeo služiti štapom, a potom ga je karcinom prostate smjestio i u kolica. U njemu smo za kratko vrijeme vidjeli promjene koje se događaju u jednom životu. Radost, akcija, ideje, ravnodušnost i na kraju odmak od svega pa i života.