Bila je visoka i zgodna. Vidjeli smo njezine slike iz mladih dana koje potvrđuju ovaj opis, a potrebno je nadodati i da je bila prava ljepotica.

Bolest je učinila svoje. Smanjila se za trećinu svoje visine. Čudan je taj Parkison. I velike ljude smanjuje, ali ih, ako postoji volja za životom, ne može smanjiti u duhu. Kao našu korisnicu. Njezin duh je vedar unatoč križu bolesti.

Nikada nije tražila mnogo, samo ruku pomoći kako bi od svoga kreveta u sobi došla do dnevnoga boravka ili do neke druge dnevne destinacije. U zadnje vrijeme već su aktivna i invalidska kolica kako bi se postigao taj cilj. Medicinska sestra, njegovateljica ili bilo koja druga osoba je u zaleđu.

Uglavnom šuti. Tip je osobe koja na primjeren, ali simpatičan način zna pravi odgovor pojedinim provokatorima. Nemali broj puta se to dogodilo i u našem Domu. Dok se osobe koje su dobile „jezikovu juhu“ pokušavaju izvući njezina gesta bude pozdravljena ovacijama ostalih prisutnih. Djelatnici se, pak, nasmiju u sebi. Naglas bi bilo neprofesionalno. Ali, drago nam je da i ona progovori i promptno odgovori.

Lako je njoj. Kćeri su blizu i tako često u posjetu da i ne osjeti da fizički živi u drugome prostoru. Ma, bitna je blizina duha. Unučad su također česti gosti. Dođu redovito te baku razvesele veselom riječju. A njoj, kao i većini naših korisnika je to sasvim dovoljno.

Voli otići na misu, kada joj zdravstveno stanje to dopusti. Redovito je u popodnevnim satima u šetnji oko Doma sa kćerima, a osjetna je promjena raspoloženja po povratku.

Kod nas je došla petoga dana u ožujku 2013. godine i jedina je živa korisnica od početne postave korisnika Doma.