Petodnevni boravak

Jedan poznanik došao je do našega ureda s bratom potencijalnog korisnika Doma. Rečeno je kako je isti trenutno u bolnici, a rak je toliko metastazirao da nema prilike za njegov povratak kući. Brat je odlučio na sebe preuzeti pripremu i realizaciju „vađenja“ papira za smještaj u ustanovu. Za dan-dva sve je bilo spremno.

Stigao nam je četvrti muškarac. Soba br. 2 u hospicijskom odjelu postala je novo mjesto njegova stanovanja. Već sama vanjština odavala je opaku bolest koja je preuzela dominantnu ulogu u njegovom organizmu. Bio je blijed, ali ipak je zračio nekom neopisivom vrstom optimizma, bolje reći dobrote.

Rekao nam je da voli sport te smo u mahu stvorili uvjete za gledanje sportskih kanala na televizoru koji su ipak više koristili novim korisnicima hospicijskog odjela s obzirom da je preminuo pet dana nakon dolaska u Dom. Bio je to prvi najkraći boravak u hospiciju, ali i konkretni pokazatelj što bi trebala biti uloga hospicija. Naime, članovi obitelji mogli su u bilo koje doba dana doći u posjet svome suprugu, ocu ili djedu. S obzirom da su oni to ispunjavali i preminuo je u njihovoj nazočnosti.

Kako je ponekad potrebno samo pet dana da u nekome stekneš istinske prijatelje, a s druge strane ljudi godinama žive jedni pored drugih kao okorjeli neprijatelji. Na sramotu svih strana.

0 0