Za deset dana ćemo proslaviti Isusov rođendan. Ovogodišnja proslava će biti skromnija od prijašnjih. Nedostaje nam tradicionalna poletnost koja nas je nosila na svojim krilima već od blagdana Sv. Nikole, preko Dana volontera, dolazaka naših prijatelja iz raznih udruga, organiziranja priredaba, friziranja i uljepšavanja, zajedničkog ukrašavanja velikoga bora uz zvukove poznatih prigodnih pjesama…
O, kako nam to sve nedostaje, ali ipak, najviše nam nedostaju naši najmiliji i susreti koje smo s njima često imali, a u prosincu još intenzivnije. Išli bismo na dan, dva, tri i u obiteljske domove kako bismo u zajedništvu proslavili najradosniji blagdan. Ove godine žučljivo promatramo pandemiju, pratimo vijesti preko sredstava društvenog priopćavanja, dobijamo i novosti od naših obitelji o „novozaraženima“ i „novopreminulima“. Naravno, zna to ponekad biti deprimirajuće, ali sve je to sastavni dio života.
Često bi nas, neupućeni, pitali: „Zar palite svijeću u dnevnom boravku kada netko umre?“ Odgovarali smo protupitanjem: „Zar vi ne palite svijeću kada vama doma netko umre?“ Svjesni su vam, znate, ovi naši ljudi stanja i godina koje kao teško breme nose na svojim ramenima. Svjesne su itekako situacije koju žive i obitelji koje su se odlučile na težak korak smještanja drage osobe u ustanovu. I sve ih je manje briga na komentare „brižne“ rodbine koja se ne pojavi u obitelji desetljećima, a onda trgnu Dom u posjet za dva tjedna, ne da vide Maru, Lucu, Peru ili Jozu, nego da zavire gdje to oni i u kakvim uvjetima žive. Isti ti često znaju mimo znanja djece bezočno „puniti glave“ našim korisnicima kojekakvim dezinformacijama i tako ih uznemiriti i dodatno uzbrkati njihovo ionako krhko zdravstveno stanje.
Upravo ta podloga posuta teškim dijagnozama, bolnim socijalnim anamnezama, trnovitim životima i teškim križevima bila je idealna da svoje korijenje pusti i koronavirus. Nakon osam i pol mjeseci je i on, nažalost, pokucao na naša vrata. Ni tada mu nismo htjeli otvoriti, ali nas je odgurnuo, bacio na pod i ušao. Brzo smo se ustali i dok je on pakosno bacao svoje klice nastojali smo pravovremeno uz praćenje obiteljske liječnice i ostalog vrijednog osoblja Doma zdravlja te potporu obitelji naših pacijenata stanje držati pod kontrolom. Molitva je i tada bila u našim srcima, a posebno smo se utjecali Gospi Lurdskoj, zaštitnici bolesnika. Očekivano, obitelji su nam bile podrška u svemu, a da straha nije bilo i kod njih i kod nas, lagali bismo. Isto tako, da svatko nije mogao na vrijeme odvesti svoga člana obitelji ako je mislio da će biti zaštićeniji drugdje, također bismo se lagali. Inače, naša praksa je kvalitetno komunicirati s potpisnicima ugovora, tj. s brižnim obiteljima. Dokolici ne polažemo račune.
Nakon svega, pitamo se: „Kako ove godine dočekati Slavljenika?“ Dočekat ćemo ga tako što ćemo naše molitve, sve ishode ovoga proboja, sve strahove i suze, sve telefonske razgovore i poruke potpore, sve negativnosti i bojazni, sve želje, naše zaposlenike i naše obitelji staviti pred štalicu kao dar Slavljeniku. Predajemo Mu ga da bi i dalje pokazivao kako podnijeti težinu naših križeva za koje On smatra da ih možemo nositi. Ta, zar nam On, Marija i Josip nisu najogledniji primjer?