Naša majka

Četvrta korisnica naših usluga po svemu je bila najteži pacijent do tada, a prvenstveno zbog ležećeg stanja u kojem je stigla iz druge ustanove za smještaj starih osoba.  Sonda, kateter, pelene i glasno dozivanje, bili su glavna obilježja prvih nekoliko dana njezina boravka u domu.


Zdravstveno stanje tijekom dvoipolgodišnjeg boravka u Domu ove korisnice toliko je puta osciliralo da su i najuži članovi obitelji svakim novim posjetom bili iznenađeni pojedinim novostima. Neposredno pred njezinu smrt sin je razgovarao u uredu s prijamnom komisijom (glavna sestra, socijalna radnica i ravnatelj) kada nam je rekao kako se nisu nadali da će s nama poživjeti dvije i pol godine. I sam liječnik koji ju je otpustio iz SKB Mostar bio je nemalo iznenađen kada mu je nedavno prenio da je još uvijek živa.


Korisnica je to koja je, zasigurno, tijekom svoga boravka u Domu promijenila najviše soba. Shvatili smo kako joj nije odgovarao boravak u jednokrevetnoj sobi. Osjećala se usamljenom. Prebacivši ju u dvokrevetnu sobu stanje se blago poboljšalo, a posebno tek nakon postavljanja na zid Gospine slike. Kasnije smo od jednoga svećenika, franjevca, inače kućnog prijatelja ove gospođe, čuli da je riječ o pobožnoj ženi, supruzi i majci koja je svoju djecu odgajala po kršćanski. Iako se nikada nije mogla uspostaviti konkretna komunikacija s njom, Boga je znala moliti. Nikada ne bi počela jesti prije nego se netko od korisnika ne prekriži, što je inače praksa prije početka svakoga obroka. Nakon „Amen“ bi se aktivirala i njezina ruka s vilicom, odnosno žlicom u ruci.


Bila je „Majka“ našega Doma. Nadimak je dobila zbog opetovanih poziva našem osoblju poluglasnim dozivanjem „Maaaajkooo!“, umjesto „Sestro!“. Tko će znati zašto ih je zamijenila. Kada zovemo majku, u velikoj smo potrebi pa smo tako i mi znali da nas ne zove bez razloga.  Iskreno, nekada je tih poziva bilo previše i to ne na dnevnoj, nego i na minutnoj razini. Nastojali smo biti strpljivi. Strpljiva je nastojala biti i sama „Majka“ i kada bi ju naša korisnica oboljela od Alzheimera konstantno zvala“Kate!“ u uvjerenju da je riječ o njezinoj sestri.


Smrt je nastupila polako, baš kako smo i očekivali. Ne sumnjamo da je ova iskrena vjernica molila sv. Josipa za baš takvu smrt. Ugasila se poput svijeće u nazočnosti šireg broja naših djelatnika i to tek nekoliko minuta nakon što je sin morao otići slijedeći svoje obveze.


Smrt nije mogla spriječiti ni naša želja da nam poživi još koju minutu više. Ni boca s kisikom nije bila od pomoći. Ni suza korisnice s Alzheimerom što joj „sestra“ odlazi nije pomogla. Došlo je vrijeme odlaska u Vječnost.


Žena iz Veljaka u Domu je boravila dvije godine, četiri mjeseca i deset dana.

0 0