Novosti

Novo normalno

 

04.12.2020 10:19
Slika
 

Postoje poslovi koji se vrlo učinkovito i efikasno mogu obavljati iz udobnosti vlastitoga doma. Možete biti u vlastitom krevetu, u pidžami, nepočešljani i obavljati sve radne zadatke, sklapati poslove koji će donijeti dobrobit društvu i državi.

Međutim, postoje i oni koji nam po svojoj prirodi i specifičnostima to ne dozvoljavaju. Niz je to društveno-humanističkih djelatnosti, ali prvenstveno možemo govoriti o poslu socijalnog radnika u socijalnoj ustanovi. U Domu "Betanija" u kojem je smješteno osamdeset starijih osoba kojima je potrebna 24-satna medicinska skrb, gdje je potreban obrok, gdje je potrebno oprati i očistiti, nije moguće staviti ključ u bravu i otići raditi od kuće. Ne može socijalna radnica onaj temeljni dio svoga rada obavljati ni iz ureda, a kamoli od kuće. Danas, u ovoj situaciji moramo biti tu više nego inače, dati sve od sebe, pa možda i pod cijenu svoga zdravlja i zdravlja svoje obitelji.

Na počecima pandemije koronavirusa, negdje u travnju kada je naše medicinsko-njegovateljsko osoblje boravilo u karantenama, kako se ne bi izgubio smisao karantene, nismo imali nikakva kontakta niti s osobljem niti korisnicima pa je socijalna radnica svoj posao obavljala iz ureda, video-pozivima. Na taj im je način davala podršku, zajednički su rješavali neka goruća pitanja. Sve se to činilo u nadi da će tadašnja situacija trajati još nekih mjesec dana i da ćemo nastaviti živjeti kao prije.

Ali danas, danas nam to više nije zanimljivo, kako se kaže u narodu "na rubu smo živaca". Izgubili smo naše svakodnevne aktivnosti koje su uveseljavale naše korisnike i članove njihovih obitelji. Bile su to naše zajedničke proslave blagdana, sudjelovanje na različitim manifestacijama koje su pomagale da se naši korisnici osjećaju društveno korisni, bez obzira na starost i bolest. Niz poteškoća smo rješavali jednim stiskom ruke, jednim zagrljajem - onim od srca.

Fizičke distance su nas potpuno udaljile, izbacile iz naših života navike koje su svima činile dobro. Posjeti obitelji i izlasci korisnika su zabranjeni od ožujka. Imali smo neko kratko razdoblje u ljetnim mjesecima kad su se mogli vidjeti, ali ne i pružiti ruku, zagrliti i poljubiti.

Nije lako mjesecima ne zagrliti majku, oca, baku, djeda jer pripadaju rizičnoj skupini, jer će im možda baš taj zagrljaj smanjiti dane na zemlji, nije lako ne pružiti im ruku. Nikome više nije utjeha kada se čuje: „Brzo će ovo proći“. Ova rečenica već svima izaziva očaj.

Ne želimo da zbog udaljenosti postajemo socijalni radnici čiji se posao svodi na pisanje kojekakvih izvješća u zatvorenom uredu, dok su korisnici u sobama i gledaju u zid te se sami bore s raznim mislima koje im donose više štete nego koristi. Cilj našega posla nisu izvješća i uredski poslovi, nego čovjek i njegovo dostojanstvo, a ne totalna udaljenost od svega onoga što je čovjeku najpotrebnije.

Nadamo se kako ćemo se vratiti na naše „staro normalno“ te ga znati više cijeniti, biti pametniji i jedni prema drugima bolji. Možda će nam stisak ruke i zagrljaj više značiti, više se veseliti zajedničkim kavama s kolegama, s  korisnicima u našem dvorištu i da kad netko kihne nećemo bježati od njega već svi u glas reći „Na zdravlje“.

Ovo "novo normalno" stavimo na slavu Božju da nam Bog da snage i strpljenja kako bismo izdržali sve što nam donese ova pandemija. Bit će i ovo jučer, ako Bog da - uskoro.

0 0